Dreaming out loud!

Svaki san, priča, maštanje...
Svaki pogled, osmijeh, trenutak stida...
Svi detalji o tebi, brižljivo čuvani...

Sve je dobilo smisao.
:)

Naprosto ne mogu da vjerujem.
Bože, podaj mi sabura :)

all that i want.

Kao da ti je neko rekao gdje da tražiš onaj dio.
Ja sama ga nikad ne bih tu potražila.

Nisi realan.
Ne postojiš.

You make me wanna love, you make me wanna fall.
You make me wanna surrender my soul.

Ja imam problem sa sobom. Ni s kim, do sa sobom.

U jednom trenutku sam sigurna šta želim (topim se usput), u sljedećem sam iznervirana zbog činjenice da si tako fin (kao da je to loša stvar - žensko), za sat vremena ludim od ljubomore (iako sve upućuje na to da nemam razlog).

Ne znam koji zid treba srušiti da se dopre do mene. Koji konac povući, koji dio slagalice pronaći... Realno, ja ne znam ni da postoji taj dio. Ne sjećam se ni da li je postojao. Ako jeste, ne znam gdje sam ga zaturila, ne sjećam se kad je to bilo.

Ali se nadam da ti znaš. Moraš znati.

Ja se ne bojim!
Ni muška ni ženska.

Ne mogu, a da negdje ne napišem koliko mi ide na živce sve oko Ćurkovićeve izjave. Facebook bi izazvao previše čudnih misli u glavama tamošnjih mi prijatelja (kao da im već nisam navrh glave), a blog svakako trpi različite moje ispade.

Sama izjava me se ne dotiče: nisam od onih koji vrhunac svoga ljeta vide u onih nekoliko dana koje provedu na moru. Ne idem tamo, jednostavno (ima tu i nekih principa koji apsolutno nemaju veze ni s ivom ni s jovom, ima vala i nemanja para, a ponajviše apsolutne nezainteresiranosti za taj vid odmora). Možda sam zbog toga na dnu nečije ljestvice kojom se mjeri koliko je neko cool, možda i nisam, ne interesuje me. Ali, reakcija ljudi, mojih poznanika, na ovo sve me zaista iziritirala.

Brate, ako ljetujete na opisani način, upravu su ljudi. Ko ne ljetuje, nema se šta nalaziti uvrijeđenim. Jok, ovo je postalo pitanje nacionalnog interesa, gorući problem države: zaboga, đe će nam to reći. Ne branim nikoga, ali i sami smo dosad trebali biti svjesni našeg mentaliteta u zalomiga situacijama. Neurednosti, pijačnih dekoracija raznih i sl.

Ako jedva sastavljaš kraj s krajem, fino strpaš ženu i djecu u golf i posjetite neko od naših jezera, neku od mnogobrojnih planina, posjetiš ženinu familiju, starog prijatelja iz mladosti. Ako si mlađi i želiš provod s rajom, onda pokupiš raju i skontate se: sigurno neko ima vikendicu negdje. Nije farz da se ide na to more svake godine. Dogodine možda bude bolje nafake, pa odeš ko paša. Koja je veličina famozne izjave 'bio ja na moru u hrvackoj' u očima ljudi, koja je ljepota kratkotrajnog tamnjenja kao dokaza tog boravka? Ako ti je do kupanja - eno bazena, možeš otić kad hoćeš. Kakvi, zavrlo, hoće i hoće, pa makar skapalo!

Čitam juče neke izjave tipa: joj, kad im iftar kolektivni organizujemo tamo, kad džamiju montiramo... Ha ha, evo komim se. Štaš na moru uz Ramazan, brate mili, ako si već religiozan? Štaš među golotinjom uopće?

Sve i da ništa u onom tekstu nije tačno, otkud toliki zanos? Šta je cilj? Natjerati lika da se javno izvini, iako i dalje isto misli (da ne pričam kako nije jedini koji tako misli). Misli tako, šta ćeš, misliš i ti nešto neprimjereno za Rome, garant. Što se toliko ložite oko nebitnih stvari?

Da ne pričam o onih 7 bodova koje su nam susjedi dali na eurosongu, pa se mi uvrijedili. Danima sam se tome smijala. Eurosong je baš neki bitan događaj, evo cijelo ljeto slušamo predstavnike Azerbejdžana na svakom pedlju evropskog tla. A i Dino je ono baš prejaku pjesmu imao (samo što sam ja možda glupa pa još uvijek ne kontam poentu te pjesme). SMIJEŠNO!

Meni su Hrvati nekako kul. Davno sam rekla da je Zagreb možda jedini grad van BiH u kojem bih mogla živjeti. Istina, zamjeram im zbog ratnih događaja (mada ni u tom slučaju ne trpam cijelu naciju u jedan koš). I to je to.

Ona se udaje. I ona. Ona se već udala. Ona se stigla i razvesti. I on se ženi. Onaj se već oženio. I sve se neka djeca rađaju. Potomci mojih školskih i post-školskih kolega i kolegica. Moja generacija, bolan. Moja.

Ljudi rade. Oni što nisu nastavili studij rade odavno. Ali, evo, i moje kolege s fakulteta, jedan po jedan. Rade ljudi, u solidnim firmama rade, pare zarađuju, plata se redovno prima. A meni stipendija još uvijek pojam mjesečnog primanja. Nikad ni preko ljeta nisam radila! Uvijek mislila gdje ću sebi ljeto uzeti, nemam srca za to.

U stranke se učlanjuju. Većina iz interesa. Politika je to, iz čeg će drugo? Nije da ne znam o politici, o političkom stanju u zemlji, pa i u nekim zemljama svijeta, i nije da nemam političko opredjeljenje. Nego me ta politika ne interesuje na način da se aktivno uključim u nju. Gadno mi to nešta. Eto.

Onda stanem i zamislim se: Gdje sam ja u svemu tome? U udaji, zaposlenju, politici i bilo kojoj drugoj stvari koja razlikuje dijete i odraslog? Nigdje. Ni blizu. Nije da nešto žalim, ali čudno mi.

Ne želim da odrastem preko noći. Može mi se da budem dijete - i biću dijete. Ha!

Zanimljivo je to. Izbaciš nekoga iz svog života na godinu dana i onda ga tek tako vratiš.
Neki viši razlozi, ćejfovi, liječenja ega, šta li. Razlozi i prvog i drugog.

I onda očekuješ neke neugodne tišine, neke prepirke, u najmanju ruku nerazumijevanja. Nakon nepunih pola mjeseca obostrani šok: kako, zašto, je li moguće?

Nisam ti oprostila. Moraće još puno vremena proći. Da dokažeš da je vrijedno. Ipak, moram priznati, uživam u svakom razgovoru s tobom. Svakom novom fazonu, svakoj novoj/staroj priči iz naših života. Onom osjećaju da ti ništa ne moram objašnjavati. Jer, ko će razumjeti ako ti nećeš?

Na stranu to što sam zbunjena i što zaista ne znam šta želim. Druga priča je to.