Mogu reći da je prethodna godina bila tu i tamo - uspješna.
Uspješna po tim nekim kriterijima društva. Dobila se diploma, na oduševljenje šire porodice i kućnih prijatelja. Oduševljenje se manifestovalo kroz razne poklone, jeej. Morala sam se smješkati svako malo, jer je svako malo kuća bila puna gostiju. U jednom trenutku sam bila nesigurna, skoro sam prestala da rješavanje godine i diplomiranje vidim kao neki prioritet, iako sam bila tako blizu. Malo je falilo da dignem ruke od svega, ne jer sam bila razočarana, nego, jednostavno, bila sam sita mnogih stvari, nekako čeznula za odmorom od obaveza. Ali, njihova podrška mi nije dozvolila da posustanem, da uopće ne pokušam (ah, luda glavo!)... i, eto, sad imam makar nekakav bitan papir. Da ne kažem da sam kofol neki inžinjer. Smiješno mi je to, jer se dobro sjećam kako mi je amidža ko maloj govorio da ću biti njegov inžinjer, a ja se ljutila i durila. Jer sam mislila da je inžinjer neki vječito umazani čovjek koji popravlja neke mašine.
Novac dobijen od 'slatke' se uložio u putovanja. Po mom mišljenju je ulaganje u putovanja najbolja investicija u mojim godinama. Kada mi kažu: putovat ćeš kad se zaposliš i udaš, ne vjerujem im pretjerano. Naravno da bih voljela, ali rijetki su parovi koji uspiju u tome. Nekako te život omete u tome svemu i zaboraviš na mladalačke snove, što je opet sasvim logičan slijed događaja. A meni je svako mjesto bitno i divno. Jajce, Bihać, Zenica... Njemačka, Mađarska. Sasvim solidno.
Jajce mi se nekako posebno urezalo. Stavih ga na listu mjesta u kojima bih sa zadovoljstvom živjela. Valjda nisam mogla ostati ravnodušnom pred ljepotom malog, mirnog, okruženog prirodom, mjesta. Nekako, to je jedno od mjesta u kojima sam ponajbolje osjetila Bosnu.
Onda Bihać i moja prva posjeta Krajini. Divan je i Bihać, da, ali se tamo mogu vidjeti samo kao turista. Nije da mi je nezamisliv život tamo, ali salve smijeha koje bih ponudila njegovim žiteljima na izgovor pojedinih riječi me sigurno ne bi proslavile. Ono famozno PA DA, koje me i dan danas nasmije, čak i dok ga gledam otipkanog od strane nekrajišnika. Jedna stvar na putu tamo me šokirala. Prolazeći pored Mrkonjić Grada, rodnog mjesta poznanice koja studira u Francuskoj, pade mi na pamet i ona i naše kafe u Sarajevu. Nevjerovatno, ali upravo u tim trenucima mi je stigla poruka iz Francuske, od nje. Prva nakon nekoliko mjeseci. Sudbina je čudna stvar.
A Zenica k'o Zenica, nju nekako moram posjetiti makar jednom godišnje. Sarajevo je moj grad, ali Zenicu nikada neću gledati na onaj ružni način na koji je gleda većina Sarajlija. Valjda je onaj dio djetinjstva koji sam provela tamo odigrao neku bitnu ulogu u formiranju emotivnih veza i stavova prema tom gradu. Nije ni čudo. Istina, ovaj put sam išla zbog utakmice. Ta posjeta me samo još jednom uvjerila koliko smo kao narod nespremni da prihvatimo nešto drugačije, koliko nešto što u svojoj srži nije nimalo negativno, ali je nama nepoznato, negativnih reakcija može proizvesti.
Njemačka - konačno. Nakon toliko poziva od tetke i njene porodice da ih posjetimo, odlučila sam: idem, sad je odlična prilika. Kada sam rodici preko facebooka rekla da sam kupila avionske karte i rekla tačan datum dolaska, skoro automatski je stigao telefonski poziv od tetke. Uplakani glas, skoro djetinji, koji ne može da vjeruje da će joj neko njen konačno doći. Jedan od emotivnijih trenutaka protekle godine, sigurno. Bila je to jedna predivna sedmica, sedmica u kojoj nije bilo mjesta fakultetskim niti bilo kojim drugim brigama, rekla bih zasluženi odmor da nisam svjesna kako je to ipak predvolična konstrukcija za mene ovakvu. Otišla sam da uživam - i uživala sam. Upoznala neko lice mame koje dotad nisam znala. Žena se samo smijala, non-stop!
Pri kraju godine: Mađarska, kao šlag na tortu. Jedna bitna životna lekcija o prijateljima i poznanicima. Jednostavno, nekad moraš otići tamo negdje da vidiš da neko s kim si ispijao kafe redovno nije osoba kakvom si je doživljavao. Usput se podsjetiti koliko mrziš taj neki materijalistički odnos prema svijetu, slavljenje marki, čežnju za šoping-centrima... Al bilo je super, ipak. Nekad se zapitam nisu li mi kriteriji za onaj feel good osjećaj malo preslabi. Malo mi fali da budem sretna i zadovoljna, nije to loša stvar, ali negdje bi se mogli i pooštriti kriteriji.
Kao da me ta Budimpešta prosvijetlila. Najednom sam postala hrabra, lupila šakom od sto (i bukvalno i figurativno) i odlučila da ću uraditi nešto što sam odavno željela, ali se nekako uvijek uspjela sputavati u tome. Nisam se pokajala. Vjerovatno se neću ni pokajati, jer, ipak sam već odrasla osoba, spremna da izađe na kraj s posljedicama svojih postupaka. Ponekad primijetim kako se polahko mijenjam, kako smekšavam - sve su to zasad pozitivne posljedice. Šta će biti dalje - vidjećemo.
Ove 2012. je već prošao mjesec. Nažalost, zbog ispita je januar već godinama predosadan. Spavam koliko nikad prije nisam spavala, ne od umora, nego od neke dosade kojom taj mjesec jednostavno odiše. I dalje volim zimu, ali sam nekako previše sklonjena od nje, u toplini svoje sobe. Na trenutke se omamljena tom monotonijom uhvatim kako razmišljam o izolaciji od ostatka svijeta. Ono, ne priča mi se s ljudima. Prilično je to šokantna izjava za osobu poput mene.
